O TEVBI POKAJANJU

  • Published in
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom. Neka je salavat i selam Allahovom miljeniku Muhammedu, ‘alejhis-selam, njegovom časnom Ehli-bejtu, svim ashabima i onima koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.

 

Draga i poštovana braćo, cijenjene džematlije!

     U današnjoj hutbi ćemo govoriti o tevbi - pokajanju.

     Arapska riječ "tevba" u jezičkom smislu znači: ostaviti ili napustiti grijeh. Terminološki, u šerijatu znači: ostaviti grijeh radi njegove ružnoće, kajanje radi činjenja grijeha i čvrsta odluka da se na grijeh više nikad ne povrati.

     Znakovi iskrene tevbe su: stid griješnika-prijestupnika, stalni plač, kajanje što je grijeh učinio, odluka o činjenju dobrih djela u budućnosti, zamjena ružnih, nevaljalih navika sa dobrim i plemenitim navikama, navikavanje duše na činjenje djela u kojima je pokornost Allahu, dželle še'nuhu, a sve su to vrste ibadeta.

 

     Allah, dželle še'nuhu, kaže:

"Svi se Allahu pokajte, o vjernici, možda ćete se tako spasiti" (Nur, 31.);

"Allah voli one koji se kaju i one koji se čiste" (Bekare, 222.);

"O vjernici, pokajte se Allahu iskrenom kajanjem" (Tahrim, 8.).

     Ebu-Hurejre, r. a., prenosi da je čuo Allahovog Poslanika da kaže:

"Tako mi Allaha, ja tražim od Allaha oprosta i kajem se dnevno po stotinu puta" (Muslim).

     Ennes ibn-Malik, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, ‘alejhis-selam, rekao:

"Allah se više obraduje tevbi (pokajanju) jednog roba, nego što je radost nekog od vas kad izgubi devu u pustinji pa je nađe" (Buhari i Muslim).

     U drugoj predaji, Ebu-Hurejre, r. a., kaže da je Resulullah, ‘alejhis-selam, rekao: "Allah se više raduje tevbi jednog svoga roba nego što se raduje osoba koja nije imala djeteta pa ga rodi, ili osoba koja je izgubila dragocjenu stvar pa je nađe ili žedan u pustinji kad stigne do pitkog izvora".

     Abdullah ibn-Mesud prenosi da je Resulullah, ‘alejhis-selam, rekao:

"Džennet ima osam vrata, sedmera su zatvorena, a jedna su stalno otvorena. Ona su za primanje tevbe i otvorena su do rađanja Sunca sa Zapada" (Taberani).

     Prvi uvjet za tevbu je da se učini udmah nakon učinjenog grijeha. Nije dozvoljeno odugovlačiti sa tevbom. Allah, dželle še'nuhu, kaže:

     "Tevba će biti primljena onima koji urade loše djelo iz neznanja, pa se odmah pokaju. Takvima će Allah primiti tevbu. Allah sve zna i mudar je" (Nisa, 17.);

     «Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz neznanja, a potom se brzo pokaju. Njima će Allah opros­titi, a Allah sve dobro zna i mudar je!»    »Nema (prihvaćanja) pokajanja od onih koji čine hrđava djela sve dok im se ne približi smrt, pa onda govore: ‘Sad se doista kajem!', niti onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu kaznu pripremili!» (Nisa, 18.).

     Dakle, nejma tevbe onima koji rade loša djela, pa kad ih zadesi smrt kažu: «Sada se kajem", niti onima koji umru kao nevjernici. Takvima je pripremljena bolna patnja.

     Među uvjetima tevbe je da se ne ustrajava na grijehu bez obzira koliko on mali bio. Allahov Poslanik, ‘alejhis-selam, kaže:

"Pokajnik od grijeha na kome se stalno istrajava je kao osoba koja se igra (izruguje) sa svojim Gospodarom".

     Znači, pokajnik bi trebao:

- Prestati sa grijehom,

- Pokajati se radi toga šta je to učinio,

- Čvrsto se odlučiti da se nikad više neće povratiti na taj grijeh,

- Ako se radi o pogaženim ili oskrnavljenim pravima spram Allahovih robova, onda je četvrta obaveza da se to izmiri, donaknadi ili halali, jer Allah, dželle še'nuhu, neće dozvoliti da se bilo kome njegovo pravo ospori.

     Zabilježeno je da je došao neki čovjek kod učenjaka Ibrahima ibn-Edhema i rekao mu:

"O Ebu-Ishak, ja se stalno griješim o svoju dušu, pa mi daj savjet kako da spasim srce i da se grijeha prođem".

Ibrahim mu je rekao:

"Ako primiš od mene pet savjeta i mogneš ih primijeniti, grijeh ti više neće štetiti". Čovjek je rekao:

„Reci, o Ebu Ishak!"

Ibrahim ibn-Edhem me reče:

"Kad htjedneš pogriješiti prema Allahu, nemoj jesti Njegovu opskrbu!"

On mu reče:

"A šta ću, onda, jesti kad je sve što je na Zemlji Njegova opskrba?"

Ibrahim mu reče:

"Čovjeće, zar je lijepo da jedeš Božiju opskrbu, a istovremeno griješiš prema Njemu?"

Čovjek reče:

"To nije lijepo. Daj drugi savjet".

Ibrahim mu reče:

"Kad htjedneš grijeh uraditi prema Allahu, dželle še'nuhu, nemoj stanovati na mjestu koje je Božije!"

Čovjek tada reče:

"Ovo je teže od prvog. Ako je Njegov istok i zapad i sve što je između toga, pa gdje ću, onda, stanovati?"

Ibrahim mu reče:

"Zar je lijepo da jedeš Njegovu opskrbu i stanuješ u Njegovoj zemlji, a griješiš se prema Njemu?"

Čovjek reče:

"Nije lijepo. Daj treći savjet".

«Kad htjedneš zgriješiti, onda gledaj da grijeh učiniš na mjestu gdje te niko ne vidi!"

Čovjek reče:

"Kako, o Ebu Ishak, kad Bog vidi sve i ništa mu ne izmiče?"

Ibrahim mu reče:

"Je li lijepo da jedeš Njegovu opsrbu, stanuješ na Njegovoj Zemlji i grijeh činiš, a On te vidi?"

Čovjek reče:

"To nije lijepo. Daj četvrti savjet!"

Ibrahim mu reče:

"Kad ti dođe melek zadužen za smrt (Azrail) da ti uzme dušu, ti mu reci: ‘Sačekaj me malo i produži mi rok dok se pokajem Allahu iskrenom tevbom i dok uradim koje dobro djelo'«.

Čovjek reče:

"Ali, on mi to neće uvažiti!"

Ibrahim mu reče:

"Čovječe, ako ne možeš otkloniti od sebe smrt da bi se pokajao i ako znaš da tada nejma odgađanja, pa čemu se, onda, nadaš i u što se uzdaš?!»

Čovjek mu reče:

"Daj mi peti savjet".

Ibrahim mu reče:

"Kad ti dođu zebanije (meleki koji kažnjavaju u Džehennemu) na Sudnjem danu da te povedu u džehenemsku vatru, ti nemoj poći s njima!"

Čovjek reče:

"Ali, to se ne može, neće mi to primiti!"

Ibrahim ga, onda, upita:

"Pa kako se, onda, nadaš spasu?"

Čovjek reče:

"Dosta mi je, dosta mi je, Ebu-Ishak, tražim oprosta od Allaha i Njemu se kajem!"

I, zaista se pokajao iskrenom tevbom i ostatak života proveo kao dosljedni vjernik zajedno sa Ibrahimom ibn-Edhemom" (iz djela «Aidune ilellahi», šejha Abdurrahmana Sindžerija, str. 36.-37.).

 

München, 28. rebiu-l-evvel 1421./30. juni 2000. god., hatib: Fikret ef. Arnaut

FaceBook